HABSBURŠKA VLAST (1527-1918)

Početkom 16. st. Habsburgovci za Hrvate nisu nepoznata dinastija. Habsburgovci već odavno teže i za prijestoljima Ugarske i Hrvatske, a za kratko vrijeme to im je već bilo pošlo za rukom.
Jačanjem turske opasnosti jača i zanimanje Habsburgovaca za Hrvatsku koja je posljednja prepreka Turcima pred habsburškim zemljama. Habsburgovci pomažu novčano i vojno otpor Hrvata i prije dolaska na hrvatsko prijestolje. Već 1526. Hrvati namjeravaju izabrati Habsburgovce za svoje vladare, a pogibija Ludovika II. na Mohačkom polju samo je učvrstila tu nakanu.
Kada poslije dužih pregovora 1. 1. 1527. hrvatski sabor izabire Habsburgovce za hrvatske vladare na sastanku u Cetingradu, to je bio očekivan potez. Habsburgovci se, posebnim ugovorom, obvezuju izdržavati vojsku za obranu Hrvatske i poštivati povlastice hrvatskog plemstva.
Time se Hrvati usko povezuju sa zajednicom srednjoeuropskih naroda kojima vladaju Habsburgovci kao što su Nijemci, Česi, Slovaci, Slovenci, Poljaci, Ukrajinci, Talijani itd. Time je budućnost Hrvatske definitivno određena srednjoeuropskim civilizacijskim okružjem koji će povijesni razvoj Hrvatske i Hrvata odlučno određivati do 1918.
 

Zrinsko-frankopanska urota

God. 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vode udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike,
došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon nesretne pogibije Nikola Zrinskog u lovu 18. studenog god. 1664., njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.
Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vodenja urote.Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdajom iz urotničkih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe. Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo, koje je vec god. 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.
Kasnije su bečki strvinari potpuno opljackali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj." God. 1907. "braća hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebačku katedralu. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: "Navik on živi ki zgine pošteno.                                                                                                                                                                                      

 

Oproštaj Katarine i Petra Zrinskog



 

Ostaci ostataka

U 18. stoljeću je Osmansko Carstvo istjerano iz Mađarske i Hrvatske, dok je Austrija dovela svoje carstvo pod središnju kontrolu. Carica Marija Terezija dobila je potporu Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Ratu austrijske sukcesije (1741-1748.) i zauzvrat pripomogla Hrvatskoj.
Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njezini su posjedi na istočnom Jadranu postala predmet spora između Francuske i Austrije. Habsburzi su na kraju osigurali vlast (1815.), pa su djelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postale dio carstva. Potonje dvije su kasnijom podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio, iako su bile istočno od Austrije, potpale pod austrijski dio, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.

Hrvatski narodni preporod

Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. stoljeću protiv germaniziranja, mađariziranja i talijaniziranja Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog podrijetla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su mađaroni osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim već dvije godine kasnije Ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu, koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom, i time utjecati na status Slavena u Monarhiji.

 God. 1848. zbog opasnosti mađarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska "pomađari", Narodna skupština je izabrala Jelačića za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda. Ban Jelačić je odmah po svom imenovanju izdao   pismo o ukidanju kmetstva na veliko oduševljenje cijele Hrvatske.

Mađari i njihove sluge "mađaroni" nisu se mogli pomiriti s činjenicom da je Hrvatska dobila za vođu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u očima bečkog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelačić se je zalagao da se spor s Mađarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Među nama samo mač može odlučiti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku mađarskog ekspanzionizma.Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna u kojem mu kralj vraća sva dostojanstva i časti, uz ispriku: "Mene je na to svrgnuće navelo podmetanje Vaših neprijatelja...", ban Jelačić skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu je još objavio: "Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo mađarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja."

Ban Jelacic s povikom: "Što Bog da i sreća junačka!" kreće sa svojom vojskom iz Varaždina 11. rujna 1848., da izbori prava hrvatskog naroda. Tako kod Schwechata, nadomak Beču, ban mudrom ratnom strategijom prvo tuče topovima po madarskoj vojsci koju zatim pješaštvo odlucnim jurišima potpuno razbija. Jelačić je tako 1. studenog ušao u Beč kao prvi vojskovođa nakon Napoleona, a kralj Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenuje bana
namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma bečke revolucije, 13. kolovoza 1848. slomljena je i mađarska revolucija.

Nažalost, kasnije bečki dvor počinje provoditi svoju politiku apsolutizma poznatom još kao "Bachov apsolutizam", protiv kojeg će se ban Jelačić boriti političkim putem sve do svoje smrti 20. svibnja god. 1859.

Ban Jelačić

 
Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata.Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile spajanje svih hrvatskih zemalja, unatoč željama hrvatskog stanovništva. Takav stav vlastiju je sve više okretao Hrvate od odanosti Austro-ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu "bana
pučanina" Ivana Mažuranića, Vojna Krajina je vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno je postala dijelom carskih pokrajina Hrvatske i Slavonije.

Kasnije će se pojaviti Khuen Hedervary koji će htjeti još jače pomađarizirati hrvatsku podmuklim načinima.Pokušao je izbrisati hrvatsko ime te je poticao korištenje pokrajinskih nazivlja (poput slavonskog imena) kako bi umanjio nacionalnu svijest i pojam Hrvat pripisao nečemu što je »pokrajinsko« (nijekanje postojanja hrvatskog naroda).Govorio je Hrvatima kako je Amerika njihova"obećana zemlja" te tako poticao masovna iseljenja hrvatskog življa u strane zemlje.Na samo otvaranje nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta 14. listopada 1895. pozvao je Franju Josipa I. kako bi mu pokazao svoje rezultate »smirivanja« Hrvatske. Na taj dan skupina studenata i učenika održali su protumađarske demonstracije i pred carem su spalili mađarsku zastavu ispod Jelačićeva spomenika. Demonstracija je nasilno ugušena, a studenti su izbačeni iz škola. Tada je car mogao vidjeti kako je Hrvatska još daleko od »smirivanja«.Zbog sve većeg pritiska Mađara na hrvatski narod i postavljanja mađarskih zastava i grbova na mađarskom jeziku na željezničke postaje 1903. godine izbija niz nereda diljem zemlje.Najkrvavaiji je bio onaj u Zaprešiću koji je završio pucanjem oružnika na seljake koji su nezadovoljni vlašću i banovim ponašanjem spalili mađarsku zastavu i porazbijali sve prozore na zgradi stanice.Uvidjevši da Khuen Héderváry nema
više nikakvog utjecaja u Hrvatskoj, car ga smjenjuje s dužnosti nakon 20 godina banovanja i postavlja ga 23. lipnja 1903. na mjesto ugarskog ministra-predsjednika (premijera). Tu dužnost obnašao je do 1910. godine kada se povlači iz političkog života. Umro je 16. veljače 1918. godine u Budimpešti, osamljen i ostavljen od svog naroda i političara koji su ga nekada snažno podupirali.



                    Prijelaz hrvatske vojske preko Drave 1848.