Pokrštavanje Hrvata

Vijesti što ih o pokrštavanju Hrvata donose car Konstantin VII. u djelu De administrando imperio i Toma Arhiđakon u svome djelu ne smiju se shvatiti doslovno. 1. proces pokrštavanja i proces stapanja zatečenog domaćeg stanovništva s doseljenim Hrvatima bili su dugotrajni i odvijali su se vrlo sporo. Potvrđuje to i arheološki materijal sa starohrvatskih grobalja i pisani izvori. Iako je proces po krštavanja započeo već u VII. st. iz dalmatinskih gradova, on nije bio masovan jer se slavensko stanovništvo nerado odricalo ustaljenih stoljetnih vjerovanja i tradicionalnih obreda.
Kakvi su bili međusobni odnosi domaćeg stanovništva s Hrvatima tijekom VIII. i IX. stoljeća zbog nedostatka izvora možemo tek naslućivati. Po svemu sudeći, tek od početka IX. stoljeća kada se kršćanstvo u većoj mjeri širi među Hrvatima, dolazi do stapanja romanskog i hrvatskog stanovništva, ali je i tada taj proces tekao vrlo sporo. Uvjeta za masovnije pokrštavanje nije moglo biti tako dugo dok nije ustanovljena čvršća središnja vlast, a takvi uvjeti nisu stvoreni do ulaska hrvatskih zemalja u franačku interesnu sferu.
Početkom IX. stoljeća u vrijeme franačko-bizantskog rata Franci su osvojili zemlje između Drave i mora pa su nakon achenskog mira i Hrvati došli pod
franačku vlast. Franci su u svim novoosvojenim zemljama nastojali učvrstiti vlast na isti način. Postavljali bi zavisne domaće knezove, a ako je stanovništvo bilo pogansko, nastojali bi ga što prije pokrstiti i podrediti franačkim nadbiskupima. Na isti su način postupili i u hrvatskim zemljama koje su u crkvenim pitanjima bile podvrgnute Akvilejskoj patrijaršiji.
Iako su od doseljenja živjeli s kršćanima, Hrvati su u većem broju prihvatili kršćanstvo tek nakon što su u Hrvatsku došli franački misionari. Njih su ubrzo slijedili benediktinci,šireći zapadne kulturne utjecaje.Sveobuhvatniji, aktivniji i uspješniji proces pokrštavanja Hrvata zapoćeo je istovremeno sa stvaranjem hrvatske kneževine, prve državne organizacije Hrvata, a trajao je do kraja IX.stoljeća. Prelazak na novu vjeru imao je veliku važnost jer su zahvaljujući primanju kršćanstva Hrvati opstali u novoj domovini te bili prihvaćeni u velikoj zajednici kršćanskih naroda.
Kako svi Hrvati nisu ni u vrijeme franačkih misionara prihvatili kršćanstvo, poduzeo je bizantski car Bazilije I. u drugoj polovici IX. stoljeća akciju njihova pokrštavanja. U isto vrijeme Hrvati na istočnoj obali jadrana i drugi Slaveni upoznali su se sa slavenskim bogoslužjem i pismom gIagoljicom,tekovinom slavenskih apostola  Konstantina(ćirila) i Metoda.