VRHOVNI ZAPOVJEDNIK U RATU PROTIV SVOJE VOJSKE

VRHOVNI ZAPOVJEDNIK U RATU PROTIV SVOJE VOJSKE

Mladen Schwartz

Degutantno, morbidno, neprimjereno, prestrašno, protivno Zakonu o braniteljima, skandalozno, šokantno, uvrjedljivo za branitelje, užasno – samo su neki od (abecedno poredanih) epiteta što su ih, s pravom ogorčeni, hrvatski ratnici uputili na adresu trenutačnoga šefa posthrvatske pseudodržave, stečajnog upravitelja RH, nakon što je ovaj, na visini svojega uobičajenog stila i na razini koja ga inače resi, 24. studenoga 2008. izvolio izvaliti kako njegova država može uštedjeti novaca uskratom vojnih počasti umrlim hrvatskim braniteljima. Naravno, Mesić ne bi bio vjeran sebi kada već sljedeći dan ne bi svoj gaf zamijenio lažju : tobož nije mislio na sve branitelje, nego je htio <<potaknuti raspravu>> o pravim i lažnim braniteljima. (Nisu branitelji lažni, Ti si otjelovljena laž! Laž na laž gaf na gaf….) Ali nije to rekao u lice novinarima koje toliko voli : poslano je tek bezlično priopćenje iz dotičnikova Ureda.

    Možda bi bilo prikladno podsjetiti kako je rečeni izrod započeo svoju nenarodnu vladavinu, da bude jasan neprekinuti kontinuitet : već u samom času dolaska, naime, u pratnji drugarice mu Mileve Dedunić, na Markov trg radi polaganja prve predsjedničke prisege, pred licem i očima nacije nervozno je i grubo odgurnuo sveti hrvatski stijeg koji mu se našao na putu.

   Počeo je, dakle, <<predsjednik>> pljujući na svoj narod, a tako će, u slučaju da preživi, zacijelo i dokončatidva svoja neslavna mandata.

Nije mjesto i čas potanko raščlanjivati sva njegova nedjela i zlodjela : u pokojnoj tvorevini sitni udbaški << špiclovi>>, kako bi se sam izrazio, svojetofil koji kćerima daje imena <<Saša>> i <<Dunja>>, pa uz zloglasnog oznaša Manolića zazivatelj progona na potpisnike povijesne deklaracije, pa u tek obnovljenoj Hrvatskoj, kao čovjek za sva vremena, anacionalni antifašist, prevrtljivac i oportunist, protuha i nitkov bez ideja i ideala, trivijalan, plitak, jeftin, nepošten, intimni prijatelj jugožidova Goldsteina i jugoterorista Lončara, koje je uzeo za savjetnike, čovjek kojemu ništa nije sveto; zahvaljujući krivo shvaćenoj pomirbi – predsjednik i Vlade i Sabora, pučist kojemu je oprošteno, komandant titove armije i zadnji predsjednik jugovine – a niti jednu od ove dvije nije prežalio nikada!

  Tek zasjevši u fotelju pokojnog obnovitelja Hrvatske Države, koja ga je dopala izbornim makinacijama i voljom inozemnog gazde, započeo je s neukusnim šalama na predšasnikov račun, stao dilati državnim tajnama, preselio se u Jasenovac gdje ritualno blati hrvate junake, a Bleiburgu se izruguje, izigrava vrhovnog sudca hrvatskim domoljubima huškajući na njih redarstvo i pravosuđe, otvoreno se poistovjetio s državnim neprijateljem, bivšim jugo-partizanima, počeo se bratimiti s vanjskim neprijateljem, ispričavati se Srbima koji su započeli genocidni rat protiv Države, a sada se dakako ni u snu ne misli ispričati hrvatskim ratnicima koji su Državu stvorili, nego bježi u štedljivi posjet Kataru, tek što je u Tuzli proslavio <<dan državnosti BiH>>. Mesićev rat protiv Hrvatske Vojske započinje onog dana kada je, na poticaj svojega oca, partizanskog zlikovca <<Tovarišča>> , još nedorasli balavac, džepario mrtve Ustaše. Jugovojni rok odslužio je kao dragovoljac u armijsko-udbaškoj školi za <<rezervne oficire>> (pričuvne časnike) u Bileći, a ostatak u srpskom Nišu. S početkom RH postaje, kao predsjednik umiruće Juge, i vrhovnim <<komandantom>> njezine vojske <<JNA>>, koja je izvršila genocidnu agresiju na RH. Počašćen od Tuđmana činom generala, čim je prigrabio vlast, Mesić državnim udarom odozgor smjenjuje domoljubne generale, kako ga ne bi ometali na njegovu veleizdajničkom poslu destruiranja hrvatske države i vojske, protiv kojih u isto vrijeme marljivo svjedoči na neprijateljskom inozemnom sudištu u Den Haagu. Zdušno se pridružio hajki na hrvatskoga junaka-osloboditelja Gotovinu. Na Dan domovinske zahvalnosti 2007. pobjegao je, štedeći, u daleku Mongoliju. A da sadašnji ispad nije prvi te vrste, prisjetit će se oni koji su ga čuli kada je, na jednu od obljetnica Vukovara, zabranio da se preživjelim ratnicima za sudjelovanje u mimohodu dodijele nove odore: kao što sada veli kako je previše pokopa, tako je i onom zgodom ustvrdio da previše koštaju nove odore za branitelje koji su se u međuvremenu udebljali. Zato je svijetom prošao prizor junačkih hrvatskih osloboditelja odjevenih manje-više u pidžame i kućne papuče.

Stjepan Mesić čovjek je u kojemu nema ničega časnog i dostojanstvenog, otmjenog, plemenitog i lijepog. Šef države nesmiljeno ponižava one koji su Državu stvorili, a on ju razgrađuje. Ratnici su ovih dana za njega našli prave riječi: on u sebi krije duboku mržnju na branitelje; plače nad opskurnim novinarima i mafijašima, a hrvatski ga dragovoljci ostavljaju hladnim. Ako hoće uštede, neka ne štedi na njihovim pokopima. On troši na godinu 55 milijuna kuna, nakon mandata ostat će mu državni samovoz s vozačem, ured s dvojicom državnih službenika, te niz kojekakvih povlastica. A <<prijeporni>> pokopi uz vojne počasti odnesu osam milijuna (cijena malo bolje kuće). Dokinućem predsjedničke funkcije, ovakve kakva je zahvaljujući njemu, više će se uštedjeti, pogotovo što ne će biti skupog blaćenja države – kažu ratnici.

    Vojska je za narod najvažnija, pa makar gladovao, jer bez obrane nema niti hrane, ni slobode, pa niti samoga opstanka. Stjepan Mesić izruguje se stalištu kojega svaki zdravi narod smatra svetim ratnicima kšatrijama. No, kako od ubogog pajaca očekivati razumijevanje i štovanje za mistične sfere borbe za Dom, žrtve i smrt!? Čudno je samo da se nije sjetio posve izbjeći skupe pokope i unovčiti ratnička trupla, te ih industrijski preraditi u nekakve energente, u resurse – a on bi se već pobrinuo da prorade institucije te donesu odgovarajuću regulativu.

    Stjepan Mesić štedio bi na braniteljskim ukopima. Ne bi mu trebalo uzvratiti << milo za drago>>. On je zavrijedio pristojan pokop, čim prije tim bolje. [ Daleko je od mene ovdje pomisao huškati na atentat. Ali valja posve neutralno uvidjeti da je doista čudno kako se još nitko toga nije dosjetio, ili na to odvažio. Možda tajna leži u okolnosti da je, kako nam tvrde, predsjednika <<birao narod>>, pa mu je valjda i na dalje vjeran. Tim gore po narod! U tom slučaju, naime, nije za nas problem kako doći do novog predsjednika ( a debate su se zakuhale još i prije vremena). Problem je mnogo više: kako stvoriti novi narod. Nije to nemoguće, ali za takav pothvat hoće – željezne šake.]