Kolumne

DUŠA ILI TIJELO?

Pitanje današnjice…što je važnije duša (ono što jesmo) ili tijelo (fizički izgled)? Za neke je važnije jedno, za neke drugo, ipak podjednako su važni. Duša je prozor kroz koji gledamo svijet, a tijelo je poput hrama i treba ga njegovati. Čovjek je najizuzetnije biće na kugli zemaljskoj, zadivljujućih sposobnosti i kapaciteta. Ali što je čovjek? Čovjek je duša i tijelo, nema čovjeka bez duše i tijela. Najvažnije je njegovati jedno i drugo i nikada ih ne zapostaviti. To nam se ponekad čini teško i nedostižno, vjerujte nije. Njega tijela ne znači samo odlazak na fitness ili u teretanu. Njega tijela je i nešto potpuno drukčije, upoznavanje samog sebe, pogled u sebe, u svoju unutrašnjost, pojam koji je nekima posve stran, tako dalek, ali ipak tako blizu. Duša je nešto najljepše što čini čovjeka, ona je središte, najvažnija točka ljudskog tijela koja određuje našu osobnost, vrline, mane, koja nam daje mogućnost da volimo, osjećamo. Kakav bi bio svijet bez ljubavi i osjećaja? Što bi pokretalo svijet u tom slučaju? Bez osjećaja i ljubavi bili bismo prazni poput otvorene Pandorine kutije iz koje je izašlo sve ono lijepo i značajno. Stoga ne zaboravite njegovati vaš hram i ne dopustite da se prozori vaše duše kroz koje promatrate svijet zamagle…

MUŠKARAC TOTEM ILI IKONICA?

Sjećate se dobre stare povijesti, totem, vatra i čitavo pleme koje nešto pjevuši i klanja mu se. Činimo li i mi to danas s našim muškarcima? Prisjetite se proteklih mjeseci, jeste li i vi ovako ponizno služili vašem totemu i ugađali mu u svemu kao razmaženom djetetu? Da, da ponavlja se ona stara priča: on dolazi, umoran s posla, vi još umorniji od njega i ispali: «Draga, što ima za večeru?», i dok vi podgrijavate tu večeru dođe vam da mu odgovorite: «Trava», ali ne, ipak je on «umorniji» od vas. I dok se vi tako preznojavate nad kuhalom on ležerno skida odijelo, baca ga ni manje ni više nego na kauč, odlazi do kupaonice i putem poput Ivice i Marice baca donje rublje i čarapice, a vi cijeli zajapureni kupite «plodove» njegova rada. Cvrkutavim glasom vikne: « Draga, napraviti ću si toplu kupku!» i onda nakon pet minuta začujete njegov prodoran glas od kojeg samo što ne popucaju stakla: «Draga, hoćeš li mi oprati leđa, znaš to je mjesto teško dohvatljivo, a to bi me stvarno opustilo», vi zakolutate očima, sad se više i ne čini tako važan sudeći po glasu… I tako se ta priča nastavlja do unedogled. Sigurno se svaka od vas barem jednom u životu našla u ovakvoj situaciji, bez obzira radilo se o vašem mužu, momku ili dragom tati. Tako se vi pretvarate u roba u službi Njegove Visosti. Zasigurno se pitate što je s muškarcem ikonicom?, onim manjim od makova zrna koji je dobar, nježan, pažljiv, brižan i tako do u nedogled. Zapamtite, nitko nije savršen i rijetki su oni koji zadovoljavaju ovakve visoke kriterije, to vam je
kao da tražite iglu u plastu sijena. Čovjekov temperament se ne može promijeniti, ali se uz malo dobre volje i znanja, naravno obostranog može modificirati. Vjerujte mi to mnogo više ovisi o vama nego o njemu. Oni su vam poput djece, kako ih odgojite takvi će i biti.

Ipak nitko od vas ne traži da budete mame, ali budite pametnije i ponekad se odvažite i krenite u lov na protuuslugu ili nagradu. Istina ovaj svijet je samo jedan, ali ne zaboravite da svatko od nas mora imati svoj svijet, onaj svoj mali kutak sreće i mira. Tako se drage moje, posvetite ponekad i sebi. Sjećate li se one, žene su poput cvijeća, a cvijeće treba njegovati, stoga njegujte se i naučite vašu bolju ili pak lošiju polovicu kako da vas razmazi. Budite vi taj dan kraljica, a on neka bude vaš…odlučite sami!
p.s. bez uvrede momci!

Dražena Vrgoč

Split,2008.god.

TRNJE ILI RUŽE?

Vjerujem da vam je svima dobro poznat ovaj termin. Svi smo mi prošli kroz trnje i kroz ruže u svom životu, neki više, neki manje. Put po laticama ruža je prepun mirisa i sreće. S druge strane trnovit put je čista suprotnost, metafora za sve naše boli, patnje, gubitke, padove, tuge i suze, to je «krvav» put. Živite život onakav kakav jest, kakvog vam je Bog podario, radujte se sitnicama, pružite ruku onima u nevolji, ne napustite svoje bližnje, uživajte u dječjem osmjehu i iskrenosti, utješite tužne i napuštene. Pomozite onima koji su posrnuli da se vrate na pravi put i znajte da za to ne treba mnogo… Potreban je samo jedan osmijeh, topao i iskren dodir, malo dobrote i vjera u bolje sutra, jer tuđa sreća je i naša sreća. Neke je život mazio, neke pak nije, ali nemojte se predati, nemojte gasiti onaj mali tračak nade što tinja u vašem srcu, ne dopustite da ga hladni vjetar boli i tuge zauvijek ugasi. Imajte vjere i nadu u bolje sutra, njegujte taj plamenčić i vidjet ćete da će postepeno bivati sve veći, vidljiviji i jači, sve dok ne zasja poput žarkog podnevnog sunca!
Samo naprijed!

Dražena Vrgoč

Split,2008.god.

 Paradoks sretnog djetinjstva

Kako odrastanje može biti narušeno zanemarivanjem, jednako tako može biti narušeno pretjeranom roditeljskom brigom.

Krivnja, tjeskoba, depresija, anksioznost neke su od posljedica otežanog odrastanja.

Što se krije iza sretnog djetinjstva?

Kako odrasti uz prezaštitničke roditelje? 

Postoje ljudi koji su godinama nesretni, depresivni ili anksiozni. Pokušavaju objasniti tu svoju sklonost nesreći i ne uspijevaju pronaći razloge. Kad ih psihoanalitičke ideje upute na djetinjstvo, sve što uspijevaju naći je puno topline i roditeljske brige.

Naspram njihove zlostavljane  „braće po depresiji“ koji pamte djetinjstvo obilježeno zanemarivanjem i nasiljem, oni ne uspijevaju naći ništa vrijedno analize.

Na kraju, pritisnuti krivnjom zbog nemogućnosti da ovladaju svojim životom, bez ikakvog vidljivog razloga za takvo stanje, donose zaključak kako nešto s njima nije u redu, kako su rođeni s greškom, žive s greškom i zbog te greške ne zaslužuju sve ono na što su kao ljudi upućeni.

Ne zaslužuju biti sretni.

Ne zaslužuju drugima krasti kisik.

Ne zaslužuju živjeti.

A s obzirom da žive, u stalnom osjećaju da to ne zaslužuju, uglavnom su preplavljeni anksioznošću i strahom da će neka sila od gore konačno donijeti ispravnu odluku i prekinuti njihovo postojanje, kazniti ih, uništiti.

Tako se stvara plodno tlo za različite vrste poremećaja, od tikova preko opsesivno –komplulzivnog poremećaja do  mnogih drugih, više ili manje ozbiljnih.

U čemu je, dakle, problem kad naizgled nigdje nema problema, kad pogled na roditelje daje samo sliku brižnih i toplih ljudi koji bi napravili sve za svoje dijete, a osjećaj očaja i dalje raste?

Možda je problem upravo u roditeljima koji nas previše štite.

Odrastanje je težak proces koji zahtjeva frustraciju i agresiju. Odrastanje je proces u kojem se dijete mora razočarati roditeljima, kako bi preraslo fazu idealizacije i izgradilo svoje temelje opstanka u svijetu. Dijete uviđa kako je roditelj ograničen, kako ne može uvijek prepoznati njegove potrebe, kako uz interese za dijete ima i neke svoje interese koji s djetetom nemaju direktne veze. Ako se to radi postupno, dijete kako se razočarava u roditelje, jača sebe, gradi svoje psihičke strukture koje mu omogućavaju formiranje vlastite ličnosti i oslanjanje na sebe i svoju unutarnju podršku. Roditelja prestaje gledati kao svemoćnu osobu koja je tu da ispunjava njegove potrebe, i počinje ga gledati kao blisku zasebnu osobu sa svojom vlastitom svrhom, smislom, svojim užicima i žrtvama..

Odnos „ja kao dio tebe“ postupno prerasta u „ja i  ti“.

Čovjek kojemu to uspije postaje sposoban stajati u svijetu, imati svoj sustav vrijednosti, svoje ambicije, svoje užitke, svoje žrtve, svoju svrhu u svijetu, svoj smisao. Zahvaljujući odrastanju postaje sposoban drugima biti podrška. Između ostalog, postaje sposoban i za uzvratiti roditeljima za sve primljeno odrastanjem.

Kod previše zaštitničkih roditelja taj proces odrastanja ugušen je stalnom potrebom roditelja da ispune djetetov ideal, i time spriječe njegovu prirodnu frustraciju odvajanja.

Dijete tako ne uspijeva odrasti, ostaje zarobljeno u dječjoj psihi od koje se očekuje odraslo ponašanje.

Takva osoba ostaje emocionalno na razini djeteta, jer ne uspijeva osvijestiti svoje unutranje emocionalne kapacitete. Svijet ne mora biti savršen, ljudi nam ne moraju biti potpuna podrška u svakom trenutku, jer i iznutra posjedujemo neke stupove koji nas drže kad drugi imaju loše dane ili neke svoje egoistične trenutke. 

Ali djeca koja nikad nisu bila u situaciji da grade i osvještavaju te unutarnje potpornje, kasnije ostaju nesvjesni vlastite snage, te taj svoj doživljaj bespomoćnosti moraju nadoknađivati izvana, preko drugih koji moraju biti idealni i svemoćni.

S roditeljima se s vremenom razvija težak odnos – Mrzim te,jer zbog tebe sam slab i neslobodan, ali ti me ipak voliš više nego što me itko na svijetu može voljeti, pa se ne mogu odvojiti od tebe, jer kako zamijeniti to što mi ti daješ nekom nesavršenom ljubavi, u kojoj mogu čak i biti ostavljen?

Često je ovaj strah od odvajanja maskiran osjećajem sažaljenja prema roditeljima – Oni mene trebaju – koji takvi roditelji nesvjesno ohrabruju, jer se i sami boje napuštanja. Najčešće su sami iskusili iskustvo ostavljanja, te bliskost s ljudima zamjenjuju manipulacijom, u strahu da, ako djetetu dopuste slobodu, da u toj novoj slobodi za njih neće biti mjesta. Taj svoj strah prenose djetetu te ono odrasta s osjećajem krivnje, unaprijed noseći osudu za odbacivanje koje u stvarnosti nije nikad izvelo.

Jako je teško osvijestiti da roditeljski osjećaj usamljenosti nismo mi kreirali, niti je ono posljedica našeg ponašanja. Roditelje su povrijedili ili ostavili neki drugi ljudi. Mi smo tu samo slučajni „prolaznici“ koji su pokupili neprerađeno ogorčenje, strepnje i strahove.

Sažaljenje u takvim situacijama predstavlja prikrivenu agresiju – Mrzim te, jer sam zbog tebe jadan i slab, jer zbog tebe ne znam tko sam, jer zbog tebe osjećam kako gubim zrak, a to ne smijem osjećati, s obzirom da me ti toliko voliš, i toliko brineš za mene.

Ako je patološki odnos preintenzivan može doći i do ozbiljnijih poremećaja, jer se javljaju dva suprostavljena i nerazmrsiva kraka – mrzim te, i trebam te. Osjećam bijes i osjećam krivnju. Želim te uništiti i ne želim da me nikad napustiš, jer se ne osjećam dovoljno jakim za svijet.

U najtežim slučajevima, dijete se psihološki nikad ne odvoji od roditelja. U onim lakšima, dijete se odvoji, ali tako da odnos roditelj- dijete prenosi na svoje ostale odnose. Vlastita snaga ostaje neosvještena, i traži se izvana, od partnera, prijatelja, djece.

No to ne mora biti jedini ishod.

Što napraviti kad se prepoznamo u djetetu previše zaštitničkih roditelja?

Prvi korak je osvještavanje svojih psihičkih kapaciteta. Jesmo li baš tako slabi kakvi se predstavljamo sebi?  Ili možda imamo i neki hrabri, snažni i kreativni dio nas koji nas je sposoban održati i kad drugi zakažu?

Što bi se dogodilo kad bi se odlučili na psihičku samostalnost? Bi li to doista uništilo roditelje, ili su to ipak ljudi na koje, uz uvažavanje svih njihovih emocija, nemamo takav utjecaj?

Djeca previše zaštničkih roditelja odgajana su tako da odnos s drugom osobom doživljavaju mogućim samo kroz ovisnost.  Imamo odnos jer te trebam, jer sam nesamostalan. Imamo odnos jer me trebaš i jer si nesamostalan.  Ideja psihičkog odvajanja u toj situaciji izaziva tjeskobu i prizvuk samoće, jer ako prestanemo biti bespomoćni,  nestat će razloga za povezivanje.

Istina je da tek tada mi možemo upoznati drugog, njegove potrebe, želje, strahove, snove. Dok god smo bespomoćni i ovisimo, druga osoba nam ostaje skrivena našim očekivanjima i idealizacijama. Ali usuditi se izići iz trenutne stvarnosti i zakoraciti u drugu predstavlja korak za koji treba puno hrabrosti i petlje.

To je razlog zbog kojeg nam trebaju  drugi ljudi kao podrška pri odvajanju. Nekad su to prijatelji, nekad ljudi čije radove cijenimo, pisci, umjetnici, glazbenici, nekad i psihoterapeuti.

No svakako, ključni dio posla moramo sami odraditi.  Taj dio posla sastoji se od iskrenosti prema sebi i od svjesnog žrtvovanja nekih stvari.

Otisnuti se u svijet vlastitog življenja, slijediti svoje vlastite izazove, inspiriran svojim snovima, zahtjeva odreći se fantazije utapanja u drugome, zahtjeva preuzimanje odgovornosti. I ono najteže od svega, zahtijeva odreći se potrage za savršenim ljudima. No, sve čega se odreknemo „izvana“ dobivamo iznutra.

U svakom od nas postoji ocean topline i smisla. Što se više lijepimo za druge i odvajamo od sebe, to smo dalje tom oceanu. Kad uđemo u sebe, dobivamo snagu i toplinu za povezivanje s drugim ljudima, ravnopravno i uzbudljivo, a ne tjeskobno i ovisno.

I uz najviše rada na psihičkoj samostalnosti, uvijek će biti dovoljno potrebe za drugim ljudima, samo uz rad na sebi postajemo sposobni doista i  zadovoljiti tu potrebu, za razliku od nezrelih manipulacija.

Odrasti znači žrtvovati svijet u kojem je pozornica samo moja i na kojoj sam sam u zamjenu za svijet u kojem dijelim pozornicu, ali sam okružen ljudima.

Na kraju, odrasti, na neki čudan i paradoksalan način znači i sačuvati dijete u sebi, onaj kreativni i zaigrani dio nas koji je sposoban diviti se širom otvorenih očiju.

Kao mali mi smo djeca koju treba štititi. I to rade roditelji. Kao veliki, naše unutarnje dijete ostaje prepušteno na čuvanje nama samima. Ako smo dovoljno odrasli, uspijet ćemo zbrinuti taj dječji dio nas, sačuvati ga od frustracija, ogorčenja i svega onog s čime se susrećemo kroz život. Kao što kaže Miroslav Antić - Treba odrasti do djeteta.

Bila-Online

11. 12. 2008.

O radnicima

Odavno je jasno da radnici, kao oni koji nose gotovo apsolutan teret ove države, nemaju dostojnog tribuna.

Radnička prava su sve manja a javljaju se neki nadobudni koji tu

i onako već mizeriju žele još dodatno relativizirati, pitam se koliko od tih "velikih" je na pošten način došlo do kapitala koji imaju danas.

Podsjećam da cilj ovih izmjena koje traže nije povećana fleksibilnost već lišenje svake ljudskosti radnog procesa te svođenje istog na niz robotiziranih radnji u kojima će i odlazak na wc biti povlastica.

Gospodo u državnoj upravi ne morate se brinuti, vi ste ionako po cijele dane na pauzi, da niste ne bi bilo tako kako je.

Ono što frustrira na osobnoj razini je vješto plasiranje neistina kad je Zakon o radu u pitanju.

Kakva velika prava radnika? Tražim i ne mogu naći.

Kakva zaštita od otkaza? Možda to što čovjeku produžuju svaki mjesec ugovor o radu pa ne zna dal bu prije zadovoljio uvjete za kredit ili završio na psihijatrijskom liječenju jer su mu nakon gotovo tri godine natezanja odbili produžiti ugovor o radu.

Nekima je problem što se radnici kao Ustavna kategorija tretiraju još uvijek kao ljudska bića a ne kao stvar ili vlasništvo poslodavca. Uspije li im ovo što traže bit će to ruiniziranje stoljetnih težnji za pravednijim uvjetima rada ali i poraz demokratskog uređenja u ovoj zemlji...

   O pauzi na radu

Radi se o dosegu i elementu koji se može pripisati i zaštiti na radu. U zakonu stoji da svaki radnik u danu u kojem radi najmanje 6 sati ima pravo na pauzu u trajanju od 30 min. Nigdje ne stoji striktno da to mora biti u komadu ,i kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu,sporazumom sa radničkim vijećem moguće je ugovoriti podijeljeno trajanje pauze.

Za ilustraciju, moj prijatelj radnik radi teški fizički posao na  savijanju profila za armature. Čovjek svakih sat vremena odmara po pet minuta, sad zamislite da mu to netko oduzme . Doći će do kontinuiranog rada bez predaha, učinkovitost će pasti i povećati se rizik od ozljede na radu,radnik će biti nezadovoljan.

Strana zakonodavtva možda nemaju pauzu od 30 min u komadu ali imaju propisano vrijeme odmora na koje svaki radnik ima pravo tijekom radnog dana. Zbog spomenutog smatram da se o konstrukciji i implementaciji pauze može razmišljati ali njezino ukidanje ne dolazi u obzir.

Ono što poslodavce boli je to što je pauza ius cogens i samim time nije ju moguće ukinuti nikakvim autonomnim aktom. Znači svaki radnik u ovoj zemlji koji radi više od 6 sati na dan ima pravo na pauzu od 30 min tijekom radnog dana. Slobodno možemo pitati zaposlene u trgovini kolki postotak njih ostvaruje to pravo, rezultati će biti porazni.

   O otkazu

Danas novinar u jutarnjem piše da se poslodavci žale jer nakon što daju otkaz radniku novog ne mogu zaposliti idućih 6 mj., moram razočarati neupućene poduzetnike i konstatirati da je to iskrivljeno i nepotpuno tumačenje koje inklinira ka manipulaciji.

Radi se o slijedećem, postoji više vrsta otkaza,osnovna podjela je na redoviti i izvanredni.

Redoviti otkaz  se dijeli na poslovno uvjetovani, osobno uvjetovani i skrivljeni otkaz uzrokovan ponašanjem radnika.

Poslovno uvjetovani otkaz poslodavac može dati zbog prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla na određenom radnom mjestu zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih uvjeta.

S obzirom na prirodu i razloge davanja poslovno uvjetovanog otkaza  gdje razlozi otkaza leže isključivo na lošoj poslovnoj politici poslodavca uvedena je zaštita radnika u smislu da ako poslodavac ponovno zatreba radnu snagu na istom radnom mjestu unutar 6 mj. od otkaza, posao mora ponovno ponuditi Štefu i to samo pod uvjetom da je do tada Štef imao ugovor o radu na NEODREĐENO vrijeme, u tom grmu leži zec, danas se 86% radnika zapošljava na određeno.

Naravno kod drugih oblika redovitog otkaza i kod izvanrednog otkaza nema nikakvih prepreka za zapošljavanje novih radnika. Napominjem da se svaka zaštita od otkaza kod nas odnosi na ugovore na NEODREĐENO vrijeme.

Očito je da ću o ovoj tematici još govoriti, za sada toliko, još imamo dovoljno vremena da spriječimo nepravde. Vidjet ćemo kako će završiti...razloga za pesimizam ima...

   O Vladi

Izobilje, visoki standard, brz ulazak u EU,....šta su još najavili... e da, benzin 8 k...

Dovoljno je izdvojiti samo neke od floskula kojima je, danas je jasno," savez za nazadak " utro put ka bijedi i čemeru prosječnog građanina.

Gdje je danas INA?

Ode ona onima koji znaju kako će i šta će s njome, a mi svi skupa možemo pozdraviti i ono malo od energetske neovisnosti koju su (smo) imali.

Naravno lakše je nešto  rasturit, rasprodat, servisirat time čitav niz servila koji u redu čekaju "zasluženu naknadu", gdje je tu odgovornost prema budućim naraštajima, nema je jer se tu ide po principu mi smo svoje zbrinuli a za ostale nas boli briga.

Šta od toga ima jedan Štef, Marko ili Luka koji već dvije godine sa inžinjerskom diplomom traži posao dostojan čovjeka ?

Nema ništa i ovi u Vladi to dobro znaju.  Gospodo u Vladi možda vas više nije briga jer ste ubili građane u pojam pojmova pa vas nije strah općeg revolta, možda ste pasivirali i sindikate  no zapitajte se što ćete dobiti kao sud sa oltara u zadnjem danu vašeg lopovlučkog života?

Nije Vas briga?

Naravno da vas nije briga jer je  licemjerje  toliko uzelo maha da je i vaše glancanje oltarskog mramora u svakom većem svetištu obična lakrdija i način da "pravovjerac" bude viđen.

Bila-Online

11. 12. 2008.

Prohibicija na manipulatore

Nedavno me kolega iz inozemstva u ozbiljnom razgovoru upitao kakvo mi to radno zakonodavstvo uopće imamo da crkvene institucije moraju preuzeti ulogu sindikalne podružnice ispred ceha radnika okupljenog u sektoru koji nazivamo trgovinom.

Pomalo iznenađen pitanjem ipak nisam mogao a da ne postanem svjestan ozbiljnosti problema na čiju analizu me navela dobronamjerna no ipak pomalo ironična opservacija kolege koji zbog objektivnih okolnosti ne poznaje stupanj radnog zakonodavstva kod nas.

Začuđuje neozbiljnost trenutno vladajućih političkih elita koje svjesno ili nesvjesno stavljaju po tko zna koji puta po strani sve normative i načela pravnog demokratskog uređenja te zbog kratkoročnih parcijalnih interesa čiju svrhu u ovom momentu još nije moguće jasno isčitati, ali se može naslutiti, daju prednost pomalo istrošenoj demagogiji pred rješenjima koja su sadržana unutar zakonskih okvira.

Zar doista misle da će građani u sveopćoj apatiji prouzročenoj gospodarskom krizom zauvijek ostati indiferentni prema nelogičnostima kojima ih se obasipa iz dana u dan?

Iako sustavna retorika namjerno lišena svake forme uobličena frazama "peta brzina", (što se mene tiče mogu reć i deseta jer znam da lažu), plasiranje nepotrebnih sadržaja, može biti uspješan sastavni bazni element u provedbi jedne promašene politike, potrebno je upozoriti da postoje ljudi koji svaki dan smjelim istupima upućuju na postojeći problem.

Samo o nama ovisi koliko dugo će ovakav sustav, čija je diferentia specifica propaganda bezočnih laži, imati prilike još djelovati sam u svojem apsurdu.

Kod nas je postala već uopćena praka koja postaje pravilom da se jedna stranka koja sama sebe smatra ozbiljnom bavi pomodarstvom i ide manjom linijom otpora bez obzira koliko to na kraju izravno ugrozilo interese onih koje se navodno štiti u datom trenutku. 

U momentima kriza sa mogućim dalekosežnim posljedicama, u trenucima kad se obistinjuju najcrnje prognoze od prije desetak godina o godini ulaskak u EU, građane se zabavlja radnom ili neradnom nedjeljom za trgovce.

U čemu je zapravo problem?

Problem je u tome što trenutno gospodarsko okruženje u trgovinskom sektoru, u kojem velika potrošnja generira rast BDP-a te ima izravan utjecaj na visinu proračuna nije pod adekvatnom kontrolom i što se ne primjenjuju mehanizmi propisani zakonom.

Jasno je i nema više nikakve dileme da građani u ovom trenutku ne žive u pravnoj državi.

Pravna država kao vrhunski kriterij sui generis, pravna država kao katalizator pozitivnih učinaka u svim segmentima svojeg teoretskog određenja, pravna država kao interpolacija čitavog niza elemenata koji svojom važnošću sami sebe uvjetuju te daju konzistentnost temeljnim vrijednostima koje opisuju, kod nas može biti samo uopćena fraza, fraza i ništa više.

Vratimo se trgovini, što zapravo o svemu kaže zakon?

Puno radno vrijeme u RH iznosi 40 sati tjedno (čl.30st.1ZR).

Poslodavac slijedom izvanrednih okolnosti može doći u izvanrednu situaciju koja iziskuje potrebu za povečanjem radnih kapaciteta, zakon (čl.33. ZR) predviđa da u datim okolnostima poslodavac može tražiti od radnika da rade duže od punog radnog vremena i to do 10 sati tjedno.

Prema odredbi čl.6 Direktive 2003/88/EZ o određenim aspektima organizacije radnog vremena, prosječno tjedno radno vrijeme, uključujući i prekovremeni rad ne smije prelaziti 48 sati tjedno. (Jelčić, Radni odnosi u RH, Zagreb 2007.)

Jasno je da će se približavanjem naše zemlje institucijama EU i ovdje pozitivna zakonska regulativa morati mijenjati.

Zakonodavac obvezuje poslodavca da o prekovremenom radu obavijesti inspektora rada u slučaju: 1.prekovremeni rad određenog radnika traje neprekidno duže od 4 tjedna zaredom ili više od 12 tjedana tijekom kalendarske godine ili ako 2. prekovremeni rad svih zaposlenih kod poslodavca prelazi 10% ukupnog radnog vremena u određenom mjesecu.(Jelčić, Radni odnosi u RH, Zagreb 2007.)

Glavna svrha obveznih odredbi kojima se poslodavac obvezuje obavijestiti inspektorat rada sadržana je u sprečavanju pojačane eksploatacije radnika na uštrb novog zapošljavanja, te u zaštiti osnovnih radničkih prava vezanih uz prekovremeni rad.

Nije potrebno posebno istaknuti da se poslodavci mahom ne drže obveze koju im zakon tako izravno nameće.

Zašto se ne govori o tom problemu?

Zašto se bezobzirna eksploatacija radnika sa velikim brojem prekovremenih koji nisu plaćeni ne identificira kao glavni problem u trgovini?

Zašto se ne inzistira na generiranju novih radnih mjesta?

Zašto se vlasnicima trgovinskih subjekata dozvoljava nesmetano ostvarivanje ogromnih viškova kapitala a na štetu radnika i radnica u trgovini?

Rad duži od punog radnog vremena predstavlja poseban uvjet rada, u skladu stime na temelju izričite zakonske odredbe (čl.84.ZR) radnik ostvaruje pravo na povećanu plaću u odnosu na cijenu sata u redovnom radnom vremenu.

Koliko radnika u trgovini ostvaruje doista to pravo?

I sam sam osjetio nemilosrdnost trgovačkih mogula radeći kao student sezonski na moru. Radilo se 60 sati tjedno bez dana odmora za crkavicu od plaće. Naravno stanke od pola sata (čl.36.ZR) nikad nije bilo, a na koju radnik ima pravo kad radi 6 sati ili više određenog radnog dana.

Eto to je realnost koju je potrebno sagledati i adekvatno valorizirati kao pozitivnu ili negativnu praksu.

Važno je napokon ozbiljno pristupiti rješavanju problema bez podilaženja određenim strukturama koje su i same nagrižene nelogičnošću i isključivošću vlastitog sustava.

Nadalje Konvencijom br. 14 MOR-a (Međunarodna organizacija rada) koja obvezuje i RH predviđeno je da zaposlenici u industrijskim poduzećima, trgovinama i uredima trebaju svaki sedmi dan ostvariti pravo na dan odmora.

Sagledali smo pravnu regulativu, sad je dobro osvrnuti se na trenutno okruženje i argumentaciju pro et contra.

U momentima visoke nezaposlenosti svaku priliku za generiranjem novih radnih mjesta treba ozbiljno razmotriti.

Sa pravnom regulativom kakvu imamo u uređenoj pravnoj državi ovakva situacija bi dovela do zapošljavanja tisuća dodatnih radnika u trgovini i svi bi imali u tjednu dan odmora, nitko ne bi robijao u trgovini stvarajući desetke neplaćenih radnih sati.

Vjerojatno dan odmora ne bi bila svaki puta nedjelja ali pretpostavimo da bi uz dobro organiziranu rotaciju to bila svaka druga nedjelja.

Uzmimo si još malo za pravo pa se usudimo pretpostaviti da kod nas faktično egzistira aktivna primjena pozitivne regulative. To znači da svi radnici imaju plaćeno prekovremeno i da rade do maksimalno predviđenog zakonskog maksimuma broja sati tjedno, a u isto vrijeme poslodavci se jednostavno ne usude kršiti zakon jer ih očekuju rigorozne kazne koje neće moći izbjeći pa radije zaposle nove radnike, i svi sretni i zadovoljni i međusobno uvažavanje vlada..

E kakvo bi to društvo bilo! Samo da mi je to doživjeti za života.

Zašto raditi nedjeljom, po meni postoji više argumenata.

• 1. Zbog očite specifičnosti našeg podneblja jasno je da velik dio trgovina neće moći biti obuhvaćen predloženom regulativom, ako bi se to i desilo došlo bi do velikih gubitaka u gospodarstvu. S druge strane je jasno ne dobiju li neradnu nedjelju trgovci u turističkim sredinama radit će i dalje ubitačnim tempom, premalobrojni jer za dan odmora treba zaposliti još ljudi, radit će i dalje prekovremeno bez dana odmora.
  Naravno tu nitko neće pomisliti da je potrebno izboriti se da rade u skladu sa ZR-u.

• 2. polako postaje civilizacijski doseg u Hrvata odlazak u velike centre kao na obiteljski piknik, ruku na srce ne može se svaku nedjelju na Sljeme, Ivančicu ili velebitske brege.

Na koji način to vrednovati nije moje da ocjenjujem, smatram da zatvaranje mjesta za društvenu dokolicu neće rezultirati prepunim crkvama u nedjelju a neće ni koristiti trgovcima jer će poslodavci još jednom dobiti argumentaciju da ih zakidaju u plaćama.

Uz sve to na kraju bih samo rekao da Hrvatskoj treba prohibicija na glupost i manipulaciju a ne rad nedjeljom.